Fotografija: Stella i njezin otac

Od Stelle Stylianou, malog ribara i člana Udruge profesionalnih ribara Zygi

Glasovi s mora je serija kolumni koja proširuje perspektive malih ribara uključenih u kampanju "Učinimo ribolov pravednim". Svaki mjesec, ribar će podijeliti svoje iskustvo rada na moru, stvarnost malog ribolova u svojoj zemlji i što se mora promijeniti kako bi se osigurala pravedna i održiva budućnost ribarstva u Europi.

Rođen sam i odrastao na Cipru, otoku gdje more nije samo dio krajolika – ono oblikuje tko smo. Većinu mog života, ribarska luka Zygi bila je moj drugi dom. Moj otac je jedan od tradicionalnih ribara tog područja, a tijekom mog djetinjstva, naš ribarski brod bio je jedini izvor prihoda naše obitelji.

Prvi put sam se ukrcala s osam godina. Tada je bilo rijetko vidjeti djevojku na ribarskom brodu. Kako sam starija, tako sam počela pomagati ocu kad god sam mogla, pridruživši mu se u njegovom svakodnevnom radu na moru. Ono što je počelo kao dječja strast, postalo je doživotna obaveza.

Nakon što sam diplomirala političke znanosti sa specijalizacijom u politici ribarstva, nadala sam se da ću izgraditi karijeru u svojoj struci. Ali kao i mnogi mladi ljudi na Cipru, teško sam pronalazila prilike koje odgovaraju mojim kvalifikacijama. Na kraju sam se vratila onome što sam najviše voljela i postala profesionalna ribarica.

Danas podupirem i Udrugu profesionalnih ribara Zygi, pomažući u organizaciji njezina rada i zagovarajući prava ribara na lokalnoj, nacionalnoj i europskoj razini.

Za male ribare poput nas, izazovi rastu na svim frontovima. Riblji staleži opadaju. Vremenski obrasci postaju nepredvidiviji. Troškovi goriva nastavljaju rasti. Dohodak je nestabilan.

U Zygi-ju, ti pritisci su pojačani lokalnim stvarnostima. Razvoj plinsko-infrastrukturnih objekata velikih razmjera drastično je smanjio ribolovna područja koja su nam dostupna. Područja na kojima smo nekada slobodno radili sada su ograničena, prisiljavajući ribare na sve gušće vode. Rezultat je veći pritisak na riblje zalihe, veći operativni troškovi i sve veće frustracije među onima čija egzistencija ovisi o moru.

Nismo protiv razvoja, ali ribarska zajednica ne smije postati kolateralna šteta u potrazi za ekonomskim rastom. Tražimo ravnotežu, odgovornost i uključenost te smo više puta iznosili zabrinutost zbog ekoloških rizika i društvenih posljedica ovih projekata. Ipak, prečesto naši glasovi ostaju nečujni.

Iskusni ribari napuštaju profesiju jer više ne mogu uzdržavati svoje obitelji. Najzabrinjavajuća posljedica je to što mladi ljudi ne vide budućnost u ribarstvu. Svjedoče dugim radnim satima, opadajućim prihodima i maloj institucionalnoj potpori. Bez smislenog djelovanja, sljedeće generacije ribara neće ni biti.

Ribarske zajednice su više od gospodarskih subjekata. One čuvaju znanje, kulturu, tradiciju i identitet koji su oblikovali obalna društva generacijama. Na otocima poput Cipra, ribari su dio društvene strukture.

Za mene, pravednost u ribarstvu znači više od ciljeva održivosti i dokumenata o politici. To znači osigurati da ljudi koji ovise o moru mogu ostvariti pristojan život i sudjelovati u odlukama koje utječu na njihovu budućnost.

Treba nam holistički pristup – onaj koji uravnotežuje zaštitu okoliša, ekonomsku održivost i socijalnu pravdu. Trebaju nam politike koje prepoznaju ljudsku dimenziju ribarstva. Trebaju nam procesi donošenja odluka koji su demokratičniji, uključiviji i osjetljiviji na stvarnost s kojom se suočavaju priobalne zajednice.

Diljem kontinenta, mali ribari suočavaju se s mnogim istim izazovima. Suradnjom, dijeljenjem iskustava i izgradnjom saveza, možemo ojačati svoj kolektivni glas i učiti jedni od drugih. Europske mreže i pokreti pružaju prilike ne samo za zalaganje, već i za uzajamnu podršku i inovacije.

Dok gledam svog oca i njegovu generaciju, ne mogu zanemariti zabrinjavajuću mogućnost: osim ako ne djelujemo odlučno i brzo, oni bi mogli postati posljednja generacija ribara u Europi.

Taj ishod nije neizbježan. Ali njegovo sprječavanje zahtijeva hrabrost, suradnju i političku volju.

More nas je hranilo generacijama. Sada je vrijeme da društvo stane uz ljude koji su proveli svoje živote hraneći more.

Fotografija: Luka Zygi, Cipar