Autor: Renato Galeotti, mali ribar, Vada, Italija

Moje ime je Renato Galeotti i profesionalni sam ribar u Vadi, u Italiji, od 2013. godine. Ne dolazim iz ribarske obitelji i nemam osobnu povijest vezanu uz more.

Sve do prije 15 godina, moj život bio je podijeljen između posla voditelja prodaje u jednoj tvrtki za proizvodnju papira i vremena posvećenog društvenim i ekološkim inicijativama – koje su oduvijek bile u središtu mog života. Ja sam dio generacije koja je, počevši od ranih 1990-ih, vjerovala da se svijet može promijeniti odozdo prema gore kroz niz malih, svakodnevnih gesta.

Početkom 2000-ih sa žaljenjem sam shvatio da svijet ne ide onako kako smo se nadali i stoga sam osjetio da se nešto mora promijeniti, kako u mom pristupu zaštiti okoliša tako i, posljedično, u mom životu. Tako se rodila ideja o brizi za zajedničko dobro – more – i bliskoj suradnji s njime, svaki dan, pridruživši se skupini ljudi koja se više nego išta drugo svakodnevno suočava s upravljanjem ovim zajedničkim dobrom: ribarima.

Moja je supruga podijelila ovo putovanje sa mnom i zajedno smo odlučili preseliti se u Vadu u Italiji, gdje je mogla nastaviti svoj rad kao učiteljica u osnovnoj školi.

Integriranje u svijet Vadinih ribara nije bilo teško, ponajviše zato što su me mnogi stariji ribari “posvojili” i prepoznali da moj odnos prema moru sadrži isto poštovanje koje su oni naučili od svojih roditelja i djedova, koji su bili ribari. Doista: poštovanje prema okolišu nije izum ekologa trećeg tisućljeća, već je bilo norma kada su ribari naslijedili more od svojih predaka i prenosili ga na svoju djecu, uvjereni da će oni nastaviti njihov posao.

Nešto se slomilo u odnosu između ribara i mora, a to se dogodilo kada se riba prestala smatrati izvorom hrane, prvenstveno za obalnu zajednicu, i postala trgovački proizvod kao i mnogi drugi. Ribolovni napor naglo se povećao, a dosadašnja ravnoteža je narušena. Iz tog sam razloga od samog početka odlučio svoj ulov rezervirati za odabranu skupinu “ljubitelja ribe” koji bi sa mnom provodili ribolovni projekt sposoban poštovati ritmove i regenerativnu sposobnost mora. Drugim riječima: nemam kupce nego ljude koji kupnjom ribe dijele zajednički projekt.

Moje godine društvenog i ekološkog aktivizma omogućile su mi da upoznam bezbroj ljudi vođenih mojom vlastitom potragom za načinima utjecaja na stvarnost, uključujući i putem kupovnih navika, a ti su ljudi ubrzo postali “referentna zajednica” za moj ulov. To su ljudi koji se okupljaju u grupe i žive u gradovima ili mjestima nedaleko od Vade. Tri popodneva tjedno, obično ponedjeljkom, srijedom i petkom, donosim jutarnji ulov. Nema izbora: dijelim današnji ulov među onima koji su unaprijed naručili, naravno uzimajući u obzir svačije preferencije. Ali tu izbor završava; ne možete jednostavno odrediti jednu ili dvije vrste ribe i dobiti samo njih.

Ovaj pristup je funkcionirao; tako sam u kratkom vremenu uključio i druge ribare iz Vade u ovaj projekt te počeo isporučivati i njihov ulov. Naravno, projekt ima vrlo specifična pravila: lovimo isključivo stajaćim mrežama primjećivačicama; ne koristimo mreže s malim okokom, iako zakon to dopušta; i primjenjujemo niz drugih mjera kako bismo smanjili utjecaj na more. Vrijedi napomenuti da na ovaj način nikada nisam bacio ni jednu jedinu ribu.

Prodajna cijena moje ribe niža je od one koja se obično nalazi na tržištu svježe ribe i to je mala nagrada koju oni koji sudjeluju u mom projektu dobivaju u zamjenu za odricanje od svog izbora.

Ovakav način “života na moru” svakako je pridonio jačanju veza među nama ribarima. Godine 2021. odlučili smo osnovati udrugu koja okuplja sve ribare Vade i čija je misija, između ostalog, podizanje svijesti o našem moru, ribolovnim tehnikama koje se prenose stoljećima, te poticanje poštovanja prema okolišu. Svake godine deseci, možda i stotine djece osnovne škole dolaze nas posjetiti i upoznati se s našim radom.

Prije oko godinu dana osnovali smo mrežu udruga pod nazivom “Odbor za zaštitu Vada bankova”. Obalni pojas kod Vade ima jedinstvene karakteristike: to je more bogato biološkom raznolikošću o kojem se treba brinuti i koje se mora poštovati. Stvaranje ovog odbora svakako je važan korak, ali ga je sada potrebno provesti u djelo.

Živimo u teškom povijesnom trenutku u kojem se mnogi dionici s različitim interesima protive ekološkim borbama, zbog čega se, više nego ikada prije, moramo okupiti i udružiti svoje snage bez da nas naše razlike dijele.

Uloga udruga koje povezuju okoliš i svakodnevni rad vrlo je važna i, posebno, vjerujem da je kampanja Make Fishing Fair točka referencije za sve nas: napokon znamo da nismo sami.