Autor fotografije: Mulleres Salgadas

Autorica: Sandra Amezaga Menendez, glavna koordinatorica

Glasovi s mora je serija kolumni koja proširuje perspektive malih ribara uključenih u kampanju "Učinimo ribolov pravednim". Svaki mjesec, ribar će podijeliti svoje iskustvo rada na moru, stvarnost malog ribolova u svojoj zemlji i što se mora promijeniti kako bi se osigurala pravedna i održiva budućnost ribarstva u Europi.

Nisam namjeravala raditi u ribarskom sektoru. Studirala sam političke znanosti i sociologiju, a moj prvi posao u tvrtki za lov tune u Madridu dogodio se gotovo slučajno. No to radno mjesto postalo je stalno, a s vremenom se ono što je započelo kao praktičan izbor — blizu doma i kompatibilno s odgojem male kćeri — pretvorilo u dugoročnu profesionalnu i osobnu predanost.

Sada radim za organizaciju pod nazivom Mulleres Salgadas. To je prvo i jedino žensko feminističko udruženje na razini cijele Galicije koje objedinjuje žene zaposlene u ribarskom sektoru, osnovano 2016. godine kako bi se dao vidljivost, glas i zastupljenost skupini koja je povijesno bila isključena iz donošenja odluka. Danas okuplja gotovo 2.000 žena iz cijelog pomorskog lanca vrijednosti i radi na transformaciji industrije tradicionalno pod dominacijom muškaraca kroz zagovaranje, istraživanje, osposobljavanje i javne akcije, kako u Galiciji, tako i na europskoj razini. Kao članica europske mreže AKTEA i promotorica Galicijskog opservatorija za jednakost u ribarstvu, Mulleres Salgadas ima za cilj učiniti sektor demokratičnijim, uključivijim i održivijim, istovremeno priznajući rad žena i jačajući njihovo vodstvo u obalnim zajednicama.

Moja je obitelj oduvijek bila povezana s morem, ali tek kroz svoj sam rad istinski shvatio složenost ovog svijeta. Počeo sam u administrativnom menadžmentu, surađujući s dobavljačima diljem Afrike i Amerika, a kasnije sam se pridružio odjelu za kontrolu upravljanja, radeći s tunolovnim plovilima, trgovačkim brodovima i pomoćnim flotama u multinacionalnom okruženju. Bio je to zahtjevan, često neprimjetan, ali ključan posao za održavanje sustava.

Danas živim u Galiciji, jednoj od europskih regija najdublje oblikovanih ribarstvom i sakupljanjem školjaka. Ipak, paradoksalno, te su aktivnosti uvelike nepoznate, čak i ljudima koji žive samo nekoliko kilometara od obale. Ribarstvo se i dalje smatra nečim udaljenim, marginalnim ili zastarjelim – unatoč činjenici da od njega ovise čitave zajednice, ekonomski, društveno i kulturno.

Izazovi s kojima se ove zajednice suočavaju su duboki. Produktivnost u galicijskim estuarijima opada. Zagađenje i otpad i dalje prijete osjetljivim ekosustavima. Klimatske promjene više nisu apstraktan pojam, već svakodnevna stvarnost. Istovremeno javne politike često daju prednost drugim gospodarskim aktivnostima – turizmu, industrijskom razvoju, urbanom širenju – koje izravno potkopavaju održivost ribarstva i prikupljanja školjaka.

Ono što je najuznemirujuće nije samo razmjer ovih problema, nego i sporoća našeg odgovora. Prilagodba je bolno spora. Dijalog ostaje ograničen i ekskluzivan. Ključni društveni akteri – udruge žena, ekološke skupine, lokalne organizacije – često su isključeni iz procesa donošenja odluka koji izravno utječu na njihove živote i rad. Postoji neka vrsta institucionalne nepokretnosti, otpora pluralnosti, pregovorima i zajedničkoj odgovornosti.

Za žene se situacija nije poboljšala – naprotiv, pogoršala se. U tom sektoru nema stvarnih feminističkih politika. Rodna analiza nedostaje u službenim dijagnozama. A taj izostanak ima posljedice: lošije upravljanje, manje inovacija i sustavno rasipanje talenta, iskustva i znanja.

Što više razumiješ sektor, to je teže ostati pasivni promatrač. More nije samo gospodarski resurs; ono je zajedničko nasljeđe, društveni prostor, način života. Njegova zaštita znači zaštitu ljudi, kultura i budućnosti. Ova je stvarnost potaknula moj aktivizam.

Aktivizam, međutim, nije herojski. Uglavnom je spor, frustrirajući i iscrpljujući. Postoje trenuci duboke iscrpljenosti, kada se čini kao da iznova i iznova udarate u zid bez vidljivog rezultata. Postoje osobne kritike, diskvalifikacije, a ponekad i izolacija. Ali postoji i solidarnost, učenje i povremena mala pobjeda – dovoljna da vas podsjeti zašto ste počeli.
Kad bih mogao zatražiti jednu konkretnu promjenu, bila bi to rodna ravnopravnost u vodstvu i zastupljenosti u ribarskim institucijama. Ne kao simboličan gest, nego kao strukturna transformacija. Jer ravnopravnost nije samo pitanje pravednosti; ona poboljšava radne uvjete, jača donošenje odluka i stavlja zanemarene perspektive u središte politike.
Prepreke ovoj promjeni nisu samo institucionalne. One su kulturne, ekonomske, političke pa čak i obiteljske. Djeluju na svakoj razini. Ali nisu nepromjenjive.

Budućnost koju zamišljam je ona u kojoj su stolovi za donošenje odluka pluralni, informirani i ekološki osviješteni. Gdje žene mora nisu samo hvaljene u govorima, nego su i vidljive u strukturama moći. Gdje održivost nije slogan, nego zajednički društveni projekt.

Ova budućnost neće biti izgrađena samo od strane vlada, iako je njihova uloga presudna. Također ovisi o tome da građani budu informirani, kritični i zahtjevni. O odbacivanju površnih narativa. O inzistiranju na tome da javne politike štite ne samo gospodarski rast, nego i profesije i ekosustave koji su se generacijama pokazali održivima i vrijednima.