EU mora postaviti veće zahtjeve za države članice u pogledu malog obalnog ribolova
Autor fotografije: Solfrid Sande
Od Sorena Jacobssena, malog ribara i suosnivača i predsjednika Foreningen for Skånsomt Kystfiskeri Producentorganisation (FSK-PO)
Volim ribolov i živim od njega. Zovem se Søren i već 29 godina sam ribar. Počeo sam s interesom za more i puno vremena provedenim u ribolovu s štapom. Prvu godinu proveo sam na plovilu nekog drugog, a zatim sam se registrirao kao komercijalni ribar i ubrzo nakon toga kupio vlastiti brod, s kojim i danas ribam.
Moje plovilo je samo nešto manje od deset metara, a koristim opremu s niskim utjecajem i pasivnim metodama lovstva. Sve što ulovim je za ljudsku prehranu: dverni bakal, plošina, trbuhovica, šaran, limunasta bakal, skuša i jestivi rak. Lovim na sjevernom dijelu Øresunda u zapadnom dijelu Baltičkog mora, neobičnom području gdje je zabranjeno korištenje trutara i gdje još uvijek ima mnogo života.
Danski ribolov se promijenio otkako sam započeo svoju karijeru, s brodovima koji postaju sve veći i veći i ribolovom svaki dan u tjednu. Veći brodovi su ugušili obalni ribolov, a more je pod mnogo većim pritiskom, čineći sve više nepravilnosti.
Promjene su vidljive u našim lukama jer su velike plovnosti izbacile manje plovnosti, a ostaje sve manje malih ribarskih brodova. U svojoj zajednici devet aktivnih plovila postalo je jednom stalnim ribarom, a jedan je dio vremena zaposlen, a vidio sam kako se količina odbačenog ribe enormno povećala jer se djelatnost prebacila na trgovačke ribarske brodove.
Moja politička aktivnost započela je 2005. godine, kada sam bio član upravnog odbora Udruge ribara Gilleleje. Danska je počela uvesti sustav prenosivih kvota, a kao obalni ribari postavljali smo mnoga pitanja o tome što bi to značilo za nas. Od vlade su nam rekli da propagiramo strah i da kupnja velikih brodova malih neće biti moguća, te da će biti uvedene propise kako bi se to spriječilo.
Nažalost, bili smo u pravu. Pravila su sastavljena tako loše da je bilo moguće da velike plovnosti preuzmu kontrolu nad malim plovnostima. Postojala je ograničenja u broju kvota koje je jedan ribar mogao posjedovati, ali zbog lošeg sastavljanja i gotovo bez nadzora ljudi su i dalje mogli posjedovati više od dopuštenog.
Nastavio sam raditi u Odboru za obalno ribarstvo, koji je savjetovao Ministarstvo hrane, poljoprivrede i ribarstva. 2009. godine zaključio je da kurs koji je utvrđen za dansko ribarstvo podrazumijeva rušenje malog obalnog ribarstva (SSCF). Sreli smo snažnu opstrukciju od Danskog udruženja ribara, pa smo kao odgovor 2014. godine troje nas, uključujući i mene, osnovali udrugu isključivo za ribare niskog učinka i obalno ribarstvo, Dansku organizaciju proizvođača malog obalnog ribarstva (FSK-PO na danskom). Postala je organizacija proizvođača 2019. godine i još uvijek postoji do danas.
Od tada radimo na osiguravanju posebnog segmenta malog obalnog ribarstva. Čak i uz jasnu političku potporu, to još nije sigurno, jer sustav i dalje stagnira oko promjena. To je ono za što se nastavljamo boriti i borba još nije gotova.
Potrebna nam je posebna skupina za male obalne ribare, s vlastitim kvotama i neovisnim upravljanjem. To mora biti politički odobreno i nepromjenjivo, kako bi se na temelju toga mogla izraditi dugoročna strategija. Ta strategija bi trebala biti desetogodišnji plan, izrađen na nacionalnoj i EU razini, s dodjelom subvencija i kvota za segment SSCF-a.
EU mora postaviti veće zahtjeve za malomsektorski obalni ribolov i osigurati da države članice poštuju njegove propise. Danski političari moraju osigurati da se odluke donijete u Bruxellesu provode, a državna uprava mora shvatiti da ono što EU i Parlament odluče mora postati stvarnost. Jačanje članka 17. Zajedničke ribarstvene politike i obvezivanje država članica na njegovo provođenje je jedan od načina da se to postigne.
Ako ovo uspijemo postići, vidim stabilno ribarstvo za deset godina, zdravije more i sigurne kvote. Vidim revitalizirane luke s više turizma i života oko njih.

