Fotografija: Louise Garin

Ovaj članak je uživo na EUObserveru

Gwen Pennarun, mala ribarka, predsjednica Udruge obalnih ribara Bretanje i Udruge malih ribara Europe

Glasovi s mora je serija kolumni koja proširuje perspektive malih ribara uključenih u kampanju "Učinimo ribolov pravednim". Svaki mjesec, ribar će podijeliti svoje iskustvo rada na moru, stvarnost malog ribolova u svojoj zemlji i što se mora promijeniti kako bi se osigurala pravedna i održiva budućnost ribarstva u Europi.

Približno 40 godina lovim brancine na obali Bretanje. Sve je počelo 1986. godine, kada sam u dobi od 23 godine kupio svoj prvi brod. U to vrijeme more je još uvijek pružalo egzistenciju cijelim zajednicama malih ribara.

Međutim, lokalni ribari trenutno se suočavaju s kritičnim trenutkom, jer se očekuje razvoj ključnog zakonodavstva za upravljanje europskim ribarstvom, uključujući Zajedničku ribarstvenu politiku (ZRP) i nadolazeći Zakon o oceanima.

Postavlja se pitanje: kakvu budućnost želimo za naša mora i za one koji od njih ovise za svoj život?

Bavim se selektivnim, niskoutjecajnim ribolovom koji ovisi o sezoni, vremenu i poštovanju prirodne ravnoteže. Ova profesija zahtijeva strpljenje, poznavanje ekosustava i osjećaj odgovornosti.

Ipak, diljem Europe, oni koji love s najmanjim utjecajem često se najviše bore za život.

Mali ribari godinama se suočavaju s rastućim poteškoćama: opadajuće riblje zalihe, učinci klimatskih promjena, sve veće zagađenje, složeni propisi i, iznad svega, postupno koncentriranje ribolovnih prava u rukama najvećih industrijskih subjekata.

Kvote – ekološka i društvena aberacija

Ključ problema leži u načinu raspodjele ribolovnih kvota.

Trenutačni sustav temelji se prvenstveno na ‘povijesnim pravima’: što je ribar više pecao u prošlosti, to više prava dobiva danas. Drugim riječima, oni koji su najviše iskoristili resurse i dalje dobivaju lavovski dio kvota.

Ovaj sustav pogoduje velikim operacijama i kažnjava male obalne brodove, iako oni koriste održivije metode.

Ovaj sustav protivan je duhu članka 17. Zajedničke ribarstvene politike, koji propisuje da države članice pri dodjeli ribolovnih mogućnosti moraju uzeti u obzir ekološke, socijalne i ekonomske kriterije.

Rezultat je zabrinjavajući: određene ključne vrste, poput tune plavoperke i skuše, postupno postaju prerogativ malog broja vrlo moćnih industrijskih igrača.

Riblji resursi, koji bi trebali ostati opće dobro, bivaju privatizirani.

Bitka za budućnost obalnih područja

U nekoliko europskih obalnih regija, malo ribarstvo ostaje gospodarska, kulturna i društvena okosnica. Održava luke, tržnice, brodogradilišta i cijele obitelji. Također održava izravnu vezu između potrošača i lokalnog područja.

Obalne zajednice nisu samo razglednica za turiste. One su u srcu lokalnih ekonomija, identiteta i europske pomorske baštine.

Upravo radi promicanja te vizije pokrenuta je kampanja "Make Fishing Fair", pozivajući na pravedniju raspodjelu kvota i istinsko priznanje za ribare koji posluju s niskim utjecajem na okoliš.

I ove godine, tijekom Europskih pomorskih dana na Cipru, mali ribari iz cijele Europe dali su svoj glas europskim institucijama.

Naš je zahtjev jednostavan: svaki bi ribar trebao moći dostojanstveno živjeti od svog zanata, a pristup ribljim zalihama trebao bi biti pravedno podijeljen.

Budućnost također ovisi o tome da sljedeća generacija preuzme stvari.

Danas mladom pomorcu ulazak u struku predstavlja gotovo nemoguću misiju: cijena brodova, pristup licencama, ekonomska neizvjesnost. Bez odgovarajućih javnih politika, postupno propadanje malog ribarstva u Europi ubrzat će se.

Izbor potrošača se računa

Ali i potrošači imaju svoju ulogu.

Svaki izbor hrane podržava određeni model. Kupnja ribe iz lokalnih obalnih zajednica umjesto standardiziranih proizvoda ili onih iz intenzivnih ribogojilišta znači zagovaranje određene vizije mora: zajedničkog resursa kojim se upravlja kolektivno, a ne prostora koji monopolizira nekolicina privatnih interesa.

U suštini, problem je jednako politički koliko i ekološki: želi li Europa podržati model temeljen na koncentraciji ribolovnih prava i utrci za količinom, ili model koji omogućuje prosperitet obalnih zajednica uz očuvanje morskih ekosustava?

Za nas, male europske ribare, ulog je daleko veći od našeg pukog ekonomskog opstanka. Tiče se demokracije, prehrambene suverenosti i kolektivnog upravljanja zajedničkim resursima.

Jer održivo more nikada ne smije postati privatno vlasništvo.